Uzdol – mučenički simbol Hrvata katolika u BiH

Pogled bez treptaja. Fokusirano promatranje jedne točke na zidu. Film ide, glasovi se čuju a u glavi mi odzvanja samo jedan veliki upitnik. Tako bi se blago mogao opisati moj doživljaj filma kojeg sam jučer pogledao u kinu. Film se zove Uzdol 41. Priča o Hrvatima i katolicima koji su ubijeni kao životinje i ostavljeni po kućama, cestama,dvorištima. Nije to bilo tako davno, bilo je to 1993. godine.

I najmanji dodir pravednosti sada bi se činio kao milost i korito nade, ali ga nema. 41 osoba je ubijena 14. rujna 1993. godine u tom, tada i ne baš malom selu u općini Prozor-Rama. Od 41 osobe njih 29 su bili civili. Izbrisani kao nebitna slova, sve od 10-ogodišnjeg dječaka do 88-godišnje bake. Ubili su ih pripadnici Armije BiH.

Kao životinju me izbriši

Nisu ubijeni granatiranjem, nisu ubijeni zalutalim metkom, nisu ubijeni slučajno. Ubijeni su iz neposredne blizine, bez iznimke. Pa i dječak od 10 godina. Jedna je osoba čak ubijena sjekirom, dok ih je više zaklano nožem. Film Uzdol 41 sadrži mnoge video dokaze, snimljene od strane Hrvata nakon što su sutradan Hrvati ušli u Uzdol.

Način ubijanja ne treba nikog začuditi. Jednostavno je u skladu s načelima većine pripadnika Armije BiH za vrijeme Domovinskog rata. Napadali su na prepad, napadali su civile a bježali su od bojišnica. Donedavno bi mi bilo nepovezivo da netko bježi s bojišnice pa nakon toga iz vatrenog oružja, iz neposredne blizine – ubije dječaka. Oduzeti nekomu pravo na prvi poljubac, pravo na smijeh i pravo na zakooračenje u svijet “odraslih” očito je bila prihvatljiva stvar muslimanskim vojnim snagama. Njihova moralna nota se očituje i u činjenici da su nakon pokolja, kada su došle snage HVO-a zauzeli položaje na brdima sa snajperima s namjerom onemogućavanja da se žrtve pokopaju.

Uzdol kroz povijest kao žrtveno janje

No, da se vratimo na Uzdol. Gorko je i razmišljati o pokolju 1993., ali to nije ni blizu sva žrtva koju je ta župa dala za obranu katoličkih načela i hrvatske svijesti. Tako je, već u prvom svjetskom ratu Uzdol izgubio 48 župljana, u Drugom svjetskom ratu njih čak 134 da bi u Domovinskom ostao bez 41 župljana i župljanke (nepotrebno je uopće naglašavati da su ubijane žene, kada se uzme kontekst ratovanja Armije BiH, to se gotovo da i podrazumjeva). U sva tri rata, štetu su Hrvatima nanosili Muslimani. Od srpske ruke ih je poginulo tek par, dok su sve ostale hladnokrvno po naredbi ili po činu ubili – muslimani. Koliko je Europi bitno iživljavanje nad Hrvatima u Uzdolu vjerno oslikava činjenica da je crkva u Uzdolu na UNPROFOR-ovim kartama bila ucrtana kao džamija.

Krivca nema jer nije bilo ni zločina, kaže Enver Buza?

No, ono što spomenutim događajima daje okus nepoštenja i nedostojanstva je činjenica da do danas nitko nije odgovarao. Znači, ne da nitko nije osuđen – nego nitko nije ni optužen onako kako dolikuje. Još sramotnije za sve obitelji stradalih su izjave komandanta Samostalnog prozorskog bataljona, Envera Buze, koji kaže da “on nikad nije rekao da nisu stradali civili”, a zatim tvrdi da nije bilo nikakvog zločina jer je sve bilo legitimno. Legitimnost je očito po definiciji za pojedine pripadnike Armije BiH neizostavno uključivala i ubijanje nenaoružanih staraca, starica i djece.  Enver Buza za navedeno kaže da je ratno pravo i da se tu nema što procesuirat. Sve bi bilo čak gotovo i irelevantno da nije izrečeno na nacionalnoj televiziji Bošnjaka, a na papiru i Hrvata – FTV-u. Toliko o suzbijanju propagande velikobošnjačke politike na području BiH.

Tužno je pogledati šire područje općine Prozor-Rama. Osim Uzdola, taj hercegovački i hrvatski kraj naseljen katolicima je oduvijek gubio i previše na demografskoj karti (prije Domovinskog rata u župi Uzdol je bilo 1965 katolika, danas ih je 360). Od Dive Grabovčeve, preko Prvog svjetskog rata, onda Drugog svjetskog rata i u konačnici Domovinskog rata taj kraj je ostao uskraćen za elementarna ljudska prava. Nitko nikad nije procesuiran, i dok  iz godine u godinu hrvatski biskupi i kardinali dolaze na obljetnicu pokolja u Uzdolu i izriču riječi ohrabrenja i nade – u meni ta nada sve više splasne.

Uzdol kao podsjetnik na hrvatstvo i pretrpljene genocide

Uzdol ne treba promatrati samo kao mjesto stravičnog pokolja nad ljudima čija je jedina krivica to što su Hrvati i katolici, već na tu župu treba gledati kao simbol patnje i žrtve za postojanje Hrvata katolika u BiH. Sve treba oprostiti, ali ne zaboraviti. Zbog mržnje je se Uzdol i dogodio, ali ne smijemo kao paravan za ljubav pokušavati zaboraviti takve stvari. Onog dana kad se ne sjetimo Uzdola 14. rujna biti će dan kada je umrla nit hrvatstva i simbolika žrtve. Nadam se i iskreno vjerujem da do navedenog neće doći. O svemu ipak najbolje govori film Uzdol 41 kojeg prilažem, ali upozoravam sve koji nisu vični gledati šokantne scene da film ne pale jer je uistinu gotovo necenzuriran i sadrži mnoge uznemirujuće scene. ( UZDOL 41 – KLIK ).

Oglasi