Cvati tamo gdje si posijan!

Literalni rad “Cvati tamo gdje si posijan” u konkurenciji od preko 150 nominiranih radova nagrađen je trećim mjestom. Natječaj je raspisala HKZ Troplet, a neke od smjernica su bile očuvanje hrvatske kulturne baštine u Bosni i Hercegovini te očuvanje kršćanskih svjetonazora. Cijeli rad pročitajte u nastavku.

Cvati tamo gdje si posijan!

Nemoj. Znaš, stari prijatelju, odlazak nije uvijek izlaz. Odlazak je ulazak u vrata bijega i poraza. Ti, prijatelju moj, nisi stvoren za bježanje ni poraze. Stvoren si da rasteš. Da rasteš kao valovita trava iznad hercegovačkih stijena, kao kamilica kraj debla odveć praznog od očaja i dahtanja vjetra, kao korov ispred kuće tvojih djedova. Ti si, prijatelju, stvoren da rasteš prema ugrizima onih koji te gaze i prema dodirima onih koji te tlače. Nisi stvoren da bježiš, bijeg stvaraš samo ti svojim ciničnim gutanjima obećanja i koracima koji gaze prema dalekom i tuđem.

I ja sam, znaš i sam, prečesto bježao. Bježao sam od najvećeg poklona koji sam s jezikom svoje majke i prezimenom svoga oca dobio od Boga. Bježao sam od Hercegovine, od nestvarnog i nevidiljivog i krhkog i gorkog i prosutog… Bježati od Hercegovine za mene nije značilo ništa drugo nego bježati od sebe. Trn u oku svjetske težnje da svi postanemo jedno, vršak mača u oku svima onima koji žele da se zastidim gange i prebiranja po duhanu skrivenog u sjećanjima svojih predaka, to sam ja. I to je moj jedini ponos. Nemoj sebi dozvoliti da se ikad osvrćeš za Hercegovinom. Ona mora biti tu, njezina riječ mora žežati okove i topiti željezo i stvarati potrese i gledati sinove i kćeri kako prebiru šakama po livadi tražeći fenjer svog pradjeda.

Malo si me razočarao, znaš? Pa zar ti stvarno misliš da bi Bog negdje posijao gorušičino zrno ako njegova ljubav ne vidi na tom blaženom koračiću zemlje ogromnu nadu da to zrno dosegne puninu, krošnju oprosta i vrelo osmijeha? Ja znam da ne bi. Sjetim se toga svaki put kad pogledam krunicu u rukama svoje bake. Ona ima oči boje Hercegovine. Sjaje se kao razdvojeni Jordan ili pak kao crveni Nil. Sjaje se kao Jordan zbog časti, a kao Nil zbog odricanja. Znaš, prijatelju tašti, čast i odricanje uvijek se poslužuju kao jedno jelo. Mi se njim, ako smo spremni zagrliti ostavštinu građenu na znoju, a nažalost i krvi naših predaka, imamo priliku hraniti svaki dan. Naše jelo časti i odricanja je Hercegovina.

Sjećaš li se djetinjstva, trenutaka kada te budi zvono sa zvonika tvoje, onda i obližnje župne crkve? Vjerujem da jesi, jer da nisi, ne bi mi ni dao priliku da ti sada ovo pišem. Znam da u tebi postoji nada. Nemoj da te prevari to što sumnjaš u svoj poklon, u svoje pravo koje si stekao onog dana kad se tvoje krštenje uz zvukove bure pod trobojnicom slavilo. Nemoj bježati od privilegija. Strah te neuspjeha, oluje ili tuče koja bi mogla uništiti tvoje drvo u rastu? Ne treba te toga biti strah. Rasti i razmišljaj kako će doći dan kada ćeš biti toliko velik da ti ni uragani neće moći ništa.

Hercegovina, kao i sve vrijedne stvari koje nam je Bog u svojoj nesebičnoj ljubavi ostavio, ima cijenu. Cijena koju ćeš platiti nema broj koji je krasi ili grdi, nema ni oznaku da je prepoznaš, ali ima ime. Cijena si ti. Ne! Ne smiješ misliti da ćeš davanjem sebe u hercegovački povjetarac ostati nitko i ništa, dapače! Tek ćeš tada postati netko, postati nešto, postati osoba koja je izrasla u čovjeka!

Puno sam puta, prijatelju, čuo kako netko proklinje Hercegovinu, kako plače jer nekada nemamo vode u rijeci ni bunar ispunjen kišnicom! Slušao sam to i osluškivao bičevanje ljudske predaje. Svi su proklinjali nedostatke, a nitko nije zahvalio Bogu na onom što imamo! Nisam čuo da se zahvaljuju za čist zrak, za posebni oblak Božje ljubavi koji je nadvijen nad šipražjem i dračom! Nemoj tražiti zrno maka u ječmenom polju! Budi sanjar jer živimo pod oblakom anđela čuvara, jer da nismo, prijatelju moj, odavno bi Hercegovina bila zemlja po kojoj tuđinci grabe sijeno. Kako drukčije zahvaliti Bogu na zaštiti od hordi koje su moj i tvoj kraj prisvajale sebi nego da svoj kraj napokon i zagrlim rukama hrapavim i poštenim, rukama Hercegovca?

Jednostavno je. Bori se i idi prema svjetlu da ne ostaneš u zemlji, a kad ugledaš prvog prolaznika otvori oči i vjeruj mi, nikada ih nećeš htjeti zatvoriti. Zagrli Hercegovinu i nikada je nećeš htjeti pustiti. Počni pjevati o Hercegovini i nećeš moći prestati. Odvaži se. Napokon, u tebi ne kuca mehanički stroj ni neko drugo dostignuće zapada. U tebi kuca najsavršenija tvorevina našeg Oca, srce Hercegovca. Puno je takvih srca ugašeno da bi tvoje moglo kucati kraj jasena i vrbe dok ti dijete trči travnatim prostranstvima. Imaš li hrabrosti to odbaciti?

Ne znam. To znaš samo ti. Ja pak znam da nijedan zvuk velegrada, aviona ni tramvaja ne može zamijenit zvuk pijetla koji me budi da zajedno uživamo u kamenu i pljusku iz oblaka punih Božje ljubavi. Da nekada odem iz svojih jaslica? Ne. Mrzio bih sam sebe da izađem iz kolijevke obasute ljubavlju i vrijednostima čovjeka koji je rođen za smijeh i opraštanje. Ne znam koliko bih bezobziran mogao biti da se ne potrudim izrasti u nešto vrijedno. Znam da mogu. Možemo svi. Želimo li svi?

Prijatelju, nemoj dozvoliti da ti magla smoga i ispremještanih vrijednosti skrene pogled sa bistrine blagoslovljenih uzdisaja. Prestanimo se truditi biti bogovi. Ne klanjajmo se zamršenim idealima Babilona jer živimo u obećanoj zemlji. Hercegovina je, prijatelju, samo jedan od tisuću dokaza da Bog izvršava svoja obećanja. Hoćemo li mi izvršiti svoje obveze?

Tresem se u svojoj znatiželji. Strah me je i pomisli kakva bi bila Hercegovina bez Hercegovaca. Nisi to nigdje čuo ni pročitao, ali obećavam ti, ako se ne promijenimo da će naša bistra kap postati tek kapljica mulja u okorjelim proročanstvima izgubljenog svemira. Pred nama je još jedan rat. Ovaj se neće voditi čelikom ni krvlju, ovaj će odlučiti riječi. Samo lavina riječi uzgojenih u hercegovačkom srcu mogu spasiti moj jezik, nadu i obećanje. Hoćeš li mi se pridružiti u pisanju o obećanoj zemlji i časnim i poštenim ljudima?

Znam da hoćeš. U ovom trenutku, sva moja sumnja je umrla. Ako je to uopće moguće, previše vjerujem u Boga i jezik kojim pišem i govorim da bi posumnjao u pravdu. Pravda uistinu jest spora. Ali, i spore stvari jednom moraju doći! Izrastimo iz zemlje bogate vrijednostima, procvatimo kao ruže među hercegovačkim zidinama i otvorimo vrata pravdi i poštenju! Ako to, dragi prijatelju, ne uradimo mi, nismo obavili ono zbog čega smo poslani na prvo raskrižje prije raja niti smo rekli hvala kratkovidnim očima iznad molitvenika naših djedova.

Cvati tamo gdje si posijan. Znao je sv. Franjo Saleški da sjeme ne bira brežuljak na koji pada, a znao je i da sjeme ne pada na brežuljak koji ga ne treba. Prijatelju, Hercegovina nas treba. Ne sve osim mene. Ne sve osim tebe. Hercegovina nas treba sve, jer svaka suza kojom ugasiš svijeću kušnje otvorit će ti vrata da ti oči postanu sjajne kao bakine. Kao Jordan. Kao Nil. Kao voda koja te je čarolijom zapljusnula u čelo prvi put kada si pogledao svod svoje crkve. Ne zaboravi na to. Bez tebe i mene, Hercegovina je kao krik koji odzvanja bunarima. Sa mnom i s tobom, Hercegovina je tlo na kojem će kao cvjetovi rasti naši sinovi i kćeri. Ne moraš se odricati zbog Hercegovine jer je ti voliš. Odreci je se zbog toga što ne želiš svojoj djeci uskratiti miris hercegovačkog proljeća!

Hercegovina nije nitko doli tebe samog. A kad imaš Hercegovinu, vjeruj mi, prijatelju, imaš sve što ti treba za smijeh, molitvu i ljubav. Ako nađeš nešto bitnije od te tri stvari, molim te, zanemari moje pismo. Tada ću biti tek jedan od onih koji nije uspio. Ako se to i dogodi, nema veze. Strah me je ionako bilo samo da ću biti tek jedan od onih koji nije ni pokušao.

Za prijatelja koji živi u meni i nagovara me da ostavim Hercegovinu,
S ljubavlju i nadom,
Marijan Knezović

Oglasi