Kako sam uz Marlboro postao i direktor i seljak Republike Irske

Snažnim koracima hodam duž Grafton Streeta, glavne ulice u Dublinu. Tisuće prolaznika vrludaju očima kao da imaju samo jednu misiju, promatrati me s čuđenjem i dati mi do znanja da sam glavni akter predstave koja se upravo odigrava u slavnoj i krcatoj ulici ove europske metropole. Svaki od tisuća prolaznika me strijelja pogledom, a ja u neugodnom kolapsu ne znam što me snalazi. Osvrćem se iza ramena i nailazim na istu panoramu očajnika koji me s gađenjem gledaju, kao da sam crnac koji je zalutao u bar s natpisom „no colored allowed“ u nekom gradiću savezne države Alabame za vrijeme najgoreg apartheida prošlog nam stoljeća. Možda i gore.

Pažljivo i neprimjetno krenem promatrati svoju odjeću, jer pretpostavljam da na mojoj jakni postoji neki vidljivi i smiješni trag koji otkriva da sam svega prije nekoliko trenutaka uživao u slasnom irskom obroku koji eto, ali ovo neslužbeno, i nije tako slasan. Ne pronalazim ništa. Sljedeće na redu, ono još sramnije, pada mi na pamet da mi je otkopčan šlic. Čudnim pokretima ninja amatera pokušavam provjeriti tezu te shvaćam da ona na svu sreću nije točna. Pitam se zašto sam glavna atrakcija i glavni neprijatelj svih onih koji hodaju s moje lijeve ili desne strane. Dolazim do pepeljare pod paljbom tisuća mrkih pogleda i gasim cigaretu. Odjednom shvatim da je razlog zbog kojega sam bio izložen teroru mrkih pogleda, koji se ne pamti još otkako je nedavno u Dubrovniku oskudno odjevena, odnosno razodjevena dama prokoračala ulicama bila upravo ta cigareta, nikotinska kraljica svih nas koji dan s njom počinjemo, a i završavamo.

Dok nervozan, ali napokon gotovo smiren zbog napada panike koji bi me vjerojatno spopao da su se pogledi nastavili stojim kraj pepeljare, dolazi do mene neki pristojan gospodin i započinje razgovor. Irac k’o Irac, mislim se u sebi i čekam da završi sa svojim umiljavanjem i izricanjem dobrodošlice meni nakon što je saznao da sam iz bivše Jugoslavije, kako on ponosno ističe svoje poznavanje političke karte. Nedugo nakon toga, par trenutaka ili minuta, ne znam ni sam, priopći mi tužnim glasom kako mu je potrebno nekoliko stotina eura zbog stvari o kojima nemam vremena pisati.

Znam ja da ti treba, odgovorih mu, ali zašto ti misliš da ih ja imam? Pa ti si direktor, odgovori on meni samouvjereno kao da konstatira da sam visok i mršav, a ne neku složeniju informaciju ili formulaciju. Odakle vam, gospodine, to? Pitam ga i silno želim znati odgovor odakle mu je takva nebuloza pala na pamet. On umjesto da mi odgovori, pokazuje prstom u ono što držim u lijevoj ruci.  Ovdje puše samo seljaci i direktori, reče on meni ponosno i laskajući mi, a ne znajući da me vrlo eksplicitno upravo svrstao u kategoriju seljaka. Nakon što njegova izjava nije naišla na vjerojatno očekivano oduševljenje, otišao je do drugog pušača, seljaka ili direktora – tko zna? Kutija crvenog Marlbora, kupljena u Hercegovini po cijeni nešto većoj od 4 marke, odjednom je od mene napravila direktora koji eventualno dijeli stotine eura neznancima po Dublinu. Miljama smo mi na Balkanu ispred njih. U nas je statusni simbol Marlboro već odavno evoluirao u trokatnicu izrađenu bijesnim kreditom ili BMW-a kupljenog tuđim novcem, takozvanim parama. Cigarete su ostale društvena odrednica očito samo u Irskoj ili čak i Sarajevu, gdje oni rođeni i vjerni Sarajlije, ma koliko bili bogati, uvijek puše Drinu. Naravno, Mostar se podrazumijeva. U Mostaru, ako se pita jedne meni drage i duhovite osobe, uvijek na jednoj strani puše Marlboro, a na drugoj York.

Diskriminirani su, u razvijenim zemljama, upravo pušači. U kući gdje sam ispočetka boravio bilo mi je od strane domaćina zabranjeno pušiti i u dvorištu. Navodno će susjedi zvati policiju ako vide da netko puši, a oni takve probleme ne žele. Preko noći od direktora do kriminalca. Hvala Bogu pa mi je u novom smještaju dozvoljeno pušiti u nekakvoj džungli sjeverno od dvorišta. To je sasvim u redu, ako izuzmemo činjenicu da se za te 3 ili 4 minute osjećam kao glumac u serijalu Discovery Survival koji pokušava preživjeti u divljini. Nedaleko od ovog otočića, u glomaznijem Ujedinjenom Kraljevstvu, upravo se vodi politička utakmica za zabranu pušenja i na terasama pubova. Istovremeno, na oba otoka kreće i politička borba koja za cilj ima legalizaciju marihuane, i to ne samo u medicinske svrhe. Mi pušači, državni neprijatelji zemalja kao što su Irska ili Ujedinjeno Kraljevstvo, možemo samo sanjati o cigareti i kavi u kafiću namijenjenom pušačima. Njih zbog birokratskih prepreka i raznih potrebnih dozvola ima svega nekoliko. Nigel Farage, najpoznatiji po svojim euroskeptičnim istupima u Europarlamentu jedan je od najvećih „branitelja pušačke časti“ u UK. Iako UK izlazi iz recesije, odnosno već je gotovo i izašlo, zabrana pušenja unutar pubova rezultirala je da se u rastućoj ekonomiji, s rastućim brojem turista mjesečno zatvori čak 116 pubova, odnosno 1 392 godišnje. Sve to zbog toga što država umjesto da podari svojim građanima slobodu izbora da idu u kafić za nepušače ili pušače, ona nameće svoju volju i razmišlja glavama svojih građana, iako to ni po kojem standardu ne bi trebao biti posao države. O kaznama za nepoštivanje ovih diskriminirajućih zakona da i ne govorim.

Pitanje slobode u primjerice Irskoj je svakako maksimalizirano u većini slučajeva, ali kada se radi o pušačima, ono to nije. Sudeći po zakonodavstvu i zakonodavnoj praksi, u Irskoj ili UK je možda ipak bolje biti narkoman, alkoholičar, seksualni prijestupnik ili nešto četvrto, ali samo pod uvjetom da nisi pušač. Nekad, ali samo nekad, demokracija možda i ne funkcionira kako bi trebala. Sada je vrijeme da se opet odvažim otići u džunglu i još jednom odigram ulogu direktora ili seljaka u koheziji s likom u serijalu o preživljavanju. Živjeli.

Oglasi