U hrvanju dvojice ego tripera obojica pobjeđuju, a gube svi ostali

Javni sukob između Milanovića i Vučića, najsličniji bračnoj prepirci gdje se supružnici ne mogu dogovoriti koje će od njih noć provesti na kauču, a koje u udobnosti bračnog kreveta neosporno će donijeti prednost i jednom i drugom državniku. Nijedan od njih dvojice narodnih heroja neće noć provesti na kauču, već će se u maniri već nekoliko puta dokazane suradnje obojica kopernikanskim obratom odlučiti na romansu i zajedno pod plahtama dočekati jutro. Ostali koji su preko noći postali involvirani u tu planiranu bračnu svađu će ipak ispaštati i gledati u svoj potpis na jednoj od dvije najskuplje predizborne kampanje u povijesti.

Žao mi je kao Hrvatu promatrati kako 25 godina kontinuiranog rada na toleranciji, oprostu i suradnji odlazi u vjetar, i to baš u vrijeme kada je dugo očekivano vanjskopolitičko zajedništvo bilo izvjesno u onoj mjeri u kojoj to može biti s obzirom da se radi o dvije zemlje koje su još donedavno bile u ratu, ali su obje ipak dominantno kršćanske te je vjerska identifikacija u vremenu stampeda s Bliskog istoka bila možebitni ishod. Bilo bi pogreška konstatirati da su njih dvojica ista, no sličnost se ne bi smjela dovoditi u pitanje. Obojicu odlikuje ta bezimena karizma koja ih tjera da se prilagođavaju okolnostima, a njihove karaktere možemo promatrati kao političku simbiozu kojoj cilj nikada nije bio popularnost, novac ili pažnja, već samo i isključivo moć.

Jedan svoj testosteron prezentira u maniri uličnog klošara kada podiže glas na voditeljicu nastojeći iz obrambenog uspostaviti napadački mehanizam, a drugi ne priznaje autoritete, pa čak ni kolege kao što je predsjednica te su mu kašnjenje na sastanak, ignoriranje i odsustvo manira koje nosi svaki vrli gentleman nepoznanica u bontonskoj jednadžbi. I opet su njih dvoje svojim skromnim ali presudnim doprinosima u Hrvatskoj i Srbiji stvorili huškačku klimu, u kojoj posebno valja istaknuti srpske medije kojima je Milanović preko noći ustaša, iako je taj termin dosad bio rezerviran isključivo za pionire i veterane HDZ-ove škole. Sada su pak pripadnici HDZ-a izgubljeni kao hijene i nalaze se u pat poziciji. Hrvatstvo, koje im je godinama bilo šablona za predizborne kampanje odjednom je preoteto od strane čelnika konkurentne im stranke. Da HDZ-u netko ponudi rješenje za ekonomsku krizu ili način na koji opet mogu biti veći Hrvati od Milanovića, gotovo sam siguran da bi bez razmišljanja druga opcija postala izbor opozicijske stranke. Tko polaže autorska prava na hrvatstvo u ovim trenutcima, samo Bog zna.

S druge strane, simpatično hrvanje Milanovića i Vučića ovaj put nije bezazleno jer nije više u okvirima Oluje ili ćirilice u Vukovaru gdje su gubitci isključivo ideološki i svjetonazorski. Ovaj put su dirnuli upravo tamo gdje najviše boli, a to je novac. Milijuni koji su izgubljeni zatvaranjem granica i šteta koja je nanesena poslovnim krugovima, uz veliko skalpiranje povjerenja među uspješnim i uspešnim tvrtkama, gubitak je čiji će trag ostati i nakon što ova kriza prođe. Imigranti će doći i otići, neki možda i ostati, no ono što su dvojica ekscentričnih umnih politrona zakuhali u dojučer gotovo pomirenim društvima će ostati uokvireno u nacionalističke štitove koji su zapravo samo kartonske makete. Njihovo prepucavanje u stilu gdje se nekad poslije ponoći u zadimljenoj krčmi raspravlja čiji je pašaluk bolji, a čiji Veći platiti će svi oni koji u pašalucima žive, a pogotovo oni koji od pašaluka žive. Todorić i Tedeschi sigurno neće poslati pismo zahvale premijeru Milanoviću, a njegovo tendenciozno dramatiziranje koje će mu priskrbiti par postotaka kod neodlučnih građana štetu će napraviti kod onih koji su izgubili, a oni su, začudo ili ne, vrlo važne karike na političkoj pozornici. Oni na zaoštravanje retorike sigurno ne gledaju kao na sastavnicu državničke karizme, već priželjukuju razgovor i dijalog. To je ono što na Balkanu razlikuje poduzetnike i političare.

Također, da je nekom slučajnošću neka od zemalja u regiji mogla predvidjeti ovakav rasplet, odnosno zaplet događaja, itekako bi mogla profitirati. Prvenstveno se radi o Crnoj Gori, koja dok su se dvije kokoši tukle nije uspjela prigrabiti zrno pšenice. Bosna i Hercegovina ne zna ni čim se hrani, tako da je u ovoj priči s tog aspekta irelevantan faktor. No, faktor političkog jedinstva koje Hrvati i Srbi grade godinama u BiH nedvojbeno je ugrožen. Osovina je, dakako, ista, no ogroman doprinos koji su Hrvati i Srbi iz BiH dali eventualnom konačnom pomirenju među prijateljima i drugovima odjednom je doveden u pitanje. Ljubav je najedanput rođena u susjedstvu, gdje Vučić odjednom postaje Orbanova marioneta za lutkarsku predstavu gdje su glavni likovi nesretni ili nespretni imigranti, bili oni izbjeglice ili ekonomski oportunisti.

Beogradskom egocentriku i zagrebačkom narcisu takve stvari nisu u vidokrugu. Oni vide samo priliku da potvrde svoje državničke sposobnosti i autoritet po pitanju očuvanja vitalnih nacionalnih interesa. Obojica su, nažalost, zaštitili samo svoje fotelje u kojima sjede dok se nakon svega opet bratski i interesno ne zagrle pod plahtama daleko od očiju javnosti koja nestrpljivo čeka da se heroji opet pohrvaju.

Oglasi