Neće grom u daidže ili kako je fratar umislio amfiteatar?

Nije nacionalist i kaže kako je nacionalizam temeljni problem naše države. Taj anacionalni autoritet je svejedno prvi u redu kada treba separirati hercegovačke od bosanskih franjevaca. Regionalizam se također tumači kao nacionalizam, i to onaj primitivniji, ali on to očito ne razumije pa nerijetko proklinje ideologiju koja ga je izgradila. Zove se Drago Bojić, a ime mu krasi i prefiks fra. Bosanski je franjevac koji trenutno služi na župi u Jajcu. Jedan od odmetnika koji se gnušaju i svog kardinala Puljića, a onda i ostalih koji ne štuju njihov bezimeni kult, žargonski poznat pod nazivom ”daidžizam”. Nacionalnost mu je konvertirajuća, kao i stavovi, župa, principi i moralne bezvrijednosti. Nije problem što takav netko postoji, dapače. Problem je što živi u ulozi frontmena svih daidža i nanosi štetu Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je jedna od rijetkih institucija koje još nastoje zaštiti građane Bosne i Hercegovine, pa tako i Hrvate katolike. Fenomen fra Drage sam po sebi je isfuran i nevažan, no u kontekstu vremena u kojem se katolici prepolovljavaju, a Bojić obnaša dužnost celebritya, nemjerljivo važan.

_____________ piše: Marijan Knezović

Uživa prvorazrednu zaštitu ostalih daidža koji su ređenjem prihvatili hijerarhiju Crkve ali nekim čudom konstantno potenciraju i provociraju frakcionizam i buntovništvo. Ne služe Bogu, već interesu. Vole vrijeđati, ali samo ako su primili narudžbu od mentalnog centra za unitarnu BiH. Drago je tu regionalni prvak, onaj koji za Hrvate u Bosni, između ostalog i svoje župljane, kaže kako ”zahtijevaju psihološku analizu i kolektivno liječenje.” Već sutra će im (onima koji su ostali) propovijedati o kulturi dijaloga i ljubavi. Pitam se kako se osjeća dok propovijeda, kao franjevac koji govori vjernicima ili kao psihijatar koji liječi bolesnike?

Za bosanskohercegovačke Hrvate kaže kako su ”nesposobni da sami sebe definiraju,” poistovjećujući tako podsvjesno svoja unutarnja previranja s pola milijuna Hrvata u jednoj od domovina. Za svećenike kaže kako ”bi pogotovo morali imati kritičku distancu prema nacionalnom,” što je pohvalno, ali je neshvatljivo kako supstitucija manjinskog nacionalizma većinskim, u recimo njegovom slučaju, upada u takvu klasifikaciju. Takva osobna satisfakcija zasigurno zaslužuje objašnjenje u nekom od brojnih bosanskih leksikona .

Hercegovački franjevci su za njega bili sudionici, a ponekad i kreatori logora u Herceg Bosni. To ga nesumnjivo uzdiže na visoko drugo mjesto uvaženih teoretičara, odmah iza megapopularnog Davida Ickea. Samo što Icke ne pljuje po onima koji kupuju njegove knjige, a fra Drago po svojim župljanima redovito je. I to javno. Ne pljuje po kraljici Katarini ali njezinim likom i djelom manipulira u jeftine dnevnopolitičke svrhe, čime je ovih dana u BNP (Bosansko narodno pozorište) u Zenici opet dokazao svoju prosvjećenost i izmamio dugo očekivani pljesak.

Razumljivo mi je da netko prezire određeni politički okvir, Bojić Herceg Bosnu, Dodik Bosnu i Hercegovinu, a netko treći Dansku ili Siriju. No nije mi jasno kako Bojić svoju mržnju nošalantno projicira na sve one koji ne preziru Herceg Bosnu. Bojićevo pogrešno poistovjećivanje državnopravnog okvira s individuama u tom okviru jednako je zapažanju prvašića kako su svi Azijci zapravo Kinezi jer imaju sličan oblik očiju. Bosanskohercegovačkim katolicima se predbacuje da se previše ugledaju na fratre. Na Bojića nisu, jer da jesu, svi oni koji ne vole matematiku mrzili bi i matematičare, a svi oni koji ne igraju nogomet i nogometaše, upravo kako i Bojić prezire sve one koji su nekad živjeli ili žele živjeti u Herceg Bosni ili danas recimo u Trećem, što koliko znam kao želja nije ni protuzakonito ni protuustavno. Za razliku od mnogih njegovih teza.

Tuđman je za Bojića luciferijanski okupator Bosne i Hercegovine u ulozi predsjednika Hrvatske, a svaki Hercegovac ili Bosanac koji nije presretan jer od njegovog novca živi pola građanskog spektra na NGO sisi, mali demon zakamufliran u separatističke kockice ili orlove. Ali je Bojić čistokrvni Hrvat. Pogotovo kada treba predstavljati Hrvate i hrvatske interese u BiH, tada navodno kao Hrvat ima veći kredibilitet. Tako on kaže kako: ”…nijedan nacionalizam ne trpi kritiku, pogotovo ako ona dolazi od pripadnika iste nacije.” Tu valjda svom ”hrvatskom” interesu pretpostavlja interes Hrvata u BiH. Inače je Bosanac. Nije konstitutivan pa ga to boli, što opet nije logično jer u jednadžbi ima samo dvije konstitutivne nepoznanice. Treća, ona većinska, odavno ga hrani. Njegovi pokušaji da utjelovi Hrvata u BiH jednaki su, ako ne i gori, od nastojanja Cameron Diaz da utjelovi zahtjevnu ulogu šarmantne i nespretne Jenny u Scorseseovom klasiku.

Imponira mu kada mu dalmatinske brošure pod jurisdikcijom Vlade, a u funkciji oronulih dnevnih tiskovina, tepaju kako je ”nezavisni intelektualac.” Možda ne zna kako je navedenom titulom između ostalog okrunjen i jedan uistinu nezavisni intelektualac, inače njegov neistomišljenik (čitaj: fašist.) Okrunila ga je inteligentna i šaljiva ekipa iz jednog hercegovačkog zavičajnog kluba u Zagrebu. Bilo bi dosljedno kada bi koncentracija Hercegovaca u popularizaciji navedenog termina u njemu pobudila gađenje kao što mu inače budi spomen Hercegovaca ili Hercegovačke franjevačke provincije, pa se titule odrekne i zamoli novinarsku eminenciju ih Dalmacije da mu prestane tako laskati u zamjenu za hranjenje njihovih ksenofobnih pobuda ili popunjavanje njihovih tolerantnih stranica.

Ogorčen je i činjenicom da religiozna ”raja” ne poznaje dovoljno Bibliju, što je simpatično, ali način na koji u niskorazredni tor implicitno gura sve oni koji nisu završili teologiju je sramotan za jednog redovnika. Njegova kategorizacija vjerničkog ili religioznog kapaciteta je u najmanju ruku zbunjujuća. Po njemu sam veći katolik ja nego moja baka jer sam imao priliku pročitati Bibliju, a ona ne. Ne znam kako se katoličanstvo mjeri niti koja se mjerna jedinica koristi (možda ”D” kao daidža?) ali ako je moguće, siguran sam da bi me baka višestruko nadmašila.

No, možda je samo želio reći kako je on veći vjernik od recimo svetog Justina, koji spletom okolnosti i vremena to nikada nije mogao učiniti. Predstaviti nepoznavanje Biblije kao krnji ponos svih katolika je u redu, ali napraviti od toga krucijalnu sramotu je u najmanju ruku nepametno i nekršćanski. Inače, ta tobože nepismena religiozna horda u Bibliji bi naišla i na Matejov zapis Isusovih riječi: ”Čuvajte se pismoznanaca, koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama (pozorištima) i pročelja na gozbama…”

Za franjevce koji ne misle kao on, inače njegovu braću, javno kaže kako su ”nečasni.” Senegalski pjesnik i političar Leopold Sedar Senghor često je ponavljao kako je sjaj časti poput Sahare: jedna beskrajna praznina. Ako Saharu zamijenimo neprincipijelnim dijelom Bosne, imamo rješenje. Čast nije imuna na relativizam, baš kao ni fratarluk, kako ga pojedinci pogrdno nazivaju, pa je u takvim, nadasve idealnim uvjetima, čast fra Drage nemjerljiva, a nekog fra Marka ili fra Ante iz Hercegovine nevidljiva.

Ne treba direktor internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u stolnom gradu svih ”građana” kako bi se shvatilo da se vremena mijenjaju, ali ljudi ostaju isti. Nekoć su se ljudi prodavali za šaku dukata, nekoliko znatiželjnih istočnjačkih djevica, par hektara zemlje ili 30 srebrnjaka. Nalazimo se u ekonomskoj, društvenoj i nadasve identitetskoj krizi pa su tobožnjim moralnim vertikalama splasnuli i apetiti. Danas su se spremni prodati i za pljesak tuceta trećerazrednih elitista u skromnom ali „do kraja ispunjenom pozorištu“, umišljajući valjda kako im plješću senatori i samo jedan konzul u isto tako ”prepunom” amfiteatru. Već sutra, dok uz tursku kavu gledaju svoju fotografiju i čitaju o kraljici Katarini u prestižnom Avazu, spremni su krenuti utabanim putem kroz koprive, kako ih slučajno ne bi pogodio nacionalistički grom iz vedra neba ili, ne daj Bože, hercegovačke provincije.

Oglasi