Empatija na europski način: smrt Francuza je tragedija, a smrt sirijskih dječaka statistika?

Negdje između vijesti o novom patentu na polju računalne tehnologije i vijesti o lakšoj prometnoj nesreći mogla se prije svega nekoliko dana uočiti i jedna, očito medijskim gigantima i ne baš tako važna vijest.  Snimka u kojoj nepregledna kolona od 200 sirijskih dječaka poredanih jednih do drugih koje teroristi prisile da kleče pred njima, a potom ih ubijaju pucnjem u potiljak bila je prije par dana prešućena. Danas, nakon užasavajućih događaja iz Pariza, svijet je na nogama i u suzama. Uz svo dužno poštovanje prema svim poginulima u Parizu, neobjašnjivo je kako to da se jedan dan zgražamo nad terorističkim napadom, a svega nekoliko dana prije 200 dječaka, koji su ubijeni i ne baš toliko daleko od Europe, očito nisu bili vrijedni empatije, solidarnosti, a ni suza.

_____________ piše: Marijan Knezović

Društvene mreže tako bivaju pretrpane slikama Eiffelovog tornja, kojekakvim bannerima kojima se poziva na molitvu za poginule Francuze i izljevima tuge, bijesa i ogorčenosti. Ista ta tuga, bijes i ogorčenost nisu bile na dnevnom repertoaru prosječnog „građanina svijeta,“ kojemu se empatija javlja tek kada se dogodi krah na njegovom kontinentu. Najglasniji su, što nipošto nije začuđujuće, upravo oni koji od jednakosti žive. Aktivisti NGO udruga diljem Europe i svijeta koji već snimaju performanse iskorištavajući tako ovaj tragični trenutak kako bi pokazali svoju tugu, u očima promatrača ipak djeluju kao izgubljeni i lišeni empatije. Kao da se tuga mora pokazati, ili kao da se ogorčenost ne podrazumijeva kada umre bilo tko, a tek toliki broj ljudi u jednoj noći.

Građani svijeta, oni koji često na svom Facebooku podijele sliku izgladnjelog, krhkog i bolesnog afričkog djeteta te mu uredno posvete odlomak iz pjesme nekog od sitih i bogatih europskih pjesnika, očito kozmopolitanizam ne poznaju. Oni govore kako nacionalnost ne čini čovjeka, a svojim žalopojkama pokazuju kako državljanstvo, ili barem putovnica, možda ne čine čovjeka, ali čine razliku kada nisi siguran treba li za nekim čovjekom, dječakom ili djevojčicom, zaplakati ili ne.

Indoktrinacija kojoj smo izloženi kada recimo muftija dr. Aziz ef. Hasanović izjavljuje kako osuđuje napad u Parizu je u najmanju ruku besmislena. Zašto bi netko imao potrebu izaći pred novinare i reći kako osuđuje ubojstva nad više od 100 ljudi? Zar postoji netko tko to ne osuđuje? Bi li sada svi trebali, od hinduističkih pa do islamskih „službenika,“ kod javnog bilježnika ovjeriti izjavu kako se to njima ne sviđa? I jesu li oni koji se javno ne zgroze takvim odurnim činom sociopati kojima je drago što su pobijeni nedužni ljudi? Tampon zona u kojoj se odjednom svi zateknemo nakon ubojstva s uzvikom „Allahu ekber“ nažalost nema rok trajanja, te polako iz tampon zone prelazi u širu javnu i društvenu sferu.

Čemu odjednom tako izražen strah od toga da možda, u nekom europskom selu, postoji još takvih terorista koji će danas ili sutra nešto slično ponoviti? Zar je to, pobogu, nešto novo? Odrastao sam u državi u kojoj se zastave ISIL-a viore s krovova kuća. U državi u kojoj postoji preko 5 000 terorista. U državi u kojoj obavještajne službe gotovo trenutačno lociraju i privedu osobu zbog šaljivog maila, a teroristi šetaju po bosanskim i hercegovačkim ulicama. Sjećam se jednog svog teksta od prije par mjeseci nakon kojega sam u Facebook komentarima bio suočen s prijetnjama smrću, odrubljivanjem glave i slično, obavezno uz dodatak na kraju komentara „Allahu ekber.“ Komentirali su to ljudi sa svojih osobnih profila, gdje se nalaze njihovi podaci, a neki od njih su zaposleni i u javnoj upravi, što dovoljno govori o činjenici da se teroristi u Bosni i Hercegovini ipak osjećaju kao da su na svome, pa se više ni ne skrivaju iza pseudonima. To je europska stvarnost, ali i europska nezainteresiranost.

Proći će i ovaj šok za javnost, već kroz nekoliko tjedana masakr u Parizu neće biti tako važna tema, kao što nisu važne ni smaknuća djece ili primjerice svakodnevno masakriranje kršćana, a pogotovo kršćanskih žena na Bliskom istoku. Poznata je Staljinova izjava kako je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna statistika. Danas se Europa vodi sličnom retorikom, onom u kojoj smrt Francuza postaje tragedija i prilika za ronjenje suza, a smrt onih čija rodna gruda nije Europa vijest koju možda pročitaš u novinama. Ne treba biti pretjerano inteligentan kako bi se zaključilo da ovo ipak nije posljednji ovakav napad. Biti će ih još, a neki će biti počinjeni i od ruku onih koje danas pod krinkom tolerancije i ljubavi puštamo da bez putovnica prelaze naše granice. Oni će pak europske žrtve prešutjeti, a za sirijskim će možda i zaplakati, ili se javno očitovati.

 

Oglasi