LePen i Trump su dvorske lude ali je neokonzervativizam ideologija budućnosti

Irving Kristol, zasigurno jedan od najveći teoretičara  konzervativnih ideologija u povijesti te popularno okrunjeni „autor neokonzervativizma“ zadužio je u prosincu 1964. godine New York Times Magazine tako što je, između ostalog, izjavio kako je „nostalgija jedna od najlegitimnijih i svakako najtrajnija ljudska emocija, ali je politika nostalgije u najboljem slučaju zbunjujuća i  u najgorem  – opasna.“  Bio je to prvi put da američki intelektualac,  u njegovom slučaju – afirmirani , propitkuje ideju nostalgije te time konzervativizam postavlja na pijadestal besmislenog, opasnog i često pogrešno tumačenog  ideološkog svijeta. Iako se rađanje neokonzervativizma nikako ne pripisuje Kristolovom tekstu iz 1964., svakako je to bio prvi od nekoliko temelja nove svjetske ideologije, reformiranog konzervativizma koji tek sada, desetke godina nakon, postaje u potpunosti prihvaćen kao ideja koja zaslužuje masovnu proklamaciju.
_____________ piše: Marijan Knezović

U svijetu u kojemu su marginalne društvene skupine postale one urbane i civilizacijske, primjerice obespravljeni homoseksualci ili pripadnice radikalnog feminističkog pokreta, nije za čuditi što se odavno otpisana ideologija ne vraća, već reciklira s namjerom mobilizacije maksimalnog broja podanika. Konzervativizam nikada nije i službeno umro, ali je prateći putanju USA Republikanaca, njihovih mecena s ulogom PR-ovaca, itekako stagnirao te ostao začahuren negdje između pogleda na ekonomske slobode i  svjetonazorske i moralne limitacije. Danas, u vrijeme kada se masovno eksploatira u čovjeku duboko zakopani nagon za tradicijom i ustaljenim postupanjem, desne stranke jačaju, a lijeve se homogeniziraju kako bi borba donekle ostala u egalu, što dokazuje i opća situacija na europskom kontitentu koja je do Arapskog proljeća bila dijametralno suprotna.

Marine Le Pen u Francuskoj tako sebično prisvaja titulu konzervativne političarke, ne znajući možda kako njezina ideologija u simbiozi s nacionalnom patetikom biva smiješna svakom ili gotovo svakom istinskom konzervativcu. Za razliku od DonaldaTrumpa, bezobrazno bogatog showmana koji rasističkim i ksenofobnim izjavama ipak uspijeva povećati svoju popularnost, Le Pen ima teži zadatak jer Francuski doseljenici nisu asimilirani u onoj mjeri u kojoj su asimilirani američki Talijani ili Irci. Propaganda koja već stoljeće prodaje američki san, a na kraju krajeva i masovne interpretacije i propaganda američkog ustava, pogodovali su upravo kandidatima kao što su Trump. Igranje na kartu nacionalnog jedinstva, sveopćeg i zajedničkog nacionalnog interesa koje Le Pen forsira je kontraproduktivno jer svako zaoštravanje retorike direktno isključuje cijeli jedan sloj Francuza ili više njih. S obzirom na broj muslimana u Francuskoj, ne bi previše nategnuta bila ni usporedba s nekim eventualnim državnikom koji bi na antiislamskoj propagandi temeljio svoj program u Bosni i Hercegovini. No, mi smo od Sefera Halilovića i Sejfudina Tokića mogli naučiti kako izgleda ksenofobija koja nije antiislamska, što Bosnu i Hercegovinu čini još posebnijom. Za Trumpa i Le Pen mogu glasovati ili ksenofobne ili neupućene osobe, što je neokonzervativizmu po svemu sudeći odgodilo dolazak na scenu za barem još pet godina, a neokonzervativcima poklonilo dodatno vrijeme za unutarnji „štimung.“

Oni koji gube ovim i ovakvim raspletom događaja su upravo oni koji u konzervativnom ideološkom modusu vide svoje ideje i aspiracije. Homogenizacija lijevog biračkog tijela, te ne pretjerana ali izražena heterogenizacija desnog postaje opasna društvena pojava koja će u duhu svega onoga što slušamo desetljećima i dalje raditi na intenziviranju ideje kako je konzervativni pokret rezerviran za manje obrazovane , a po nekima i manje tolerantan sloj populacije. Upravo zbog činjenice kako je Europa svakim danom sve obrazovanija, te je u proteklih 40 godina napravljen ogroman iskorak, bilo bi za očekivati da konzervativni pokret, ako je već utemeljen na ideji manje obrazovanih ljudi, nestane. No, to se nije dogodilo dok događanja na političkim pozornicama diljem Europe i  svijeta pokazuju kako se javila glad za konzervativcima na sceni.  Nažalost, ona biva ustoličena kroz radikalne kvazikonzervativce umjesto kroz umjerene i proračunate neokonzervativce.

Također, potreba za polarizacijom odnosa liberala i konzervativaca pojačana je liberalističkim težnjama za socijalnom državom i općenito identificiranje s nekim preporođenim, uskrslim socijalizmom. Shvatljivo je zbog toga kako je konzervativni pogled na ekonomiju, onaj koji joj otvara vrata i prihvaća kapitalizam kao legitiman i samoodrživ projekt, nezamjenjivo potreban. Svjetonazorska polarizacija je uvijek bila izražena, ali sada imamo i otvoren rat između kapitalista i socijalista, ma što god to značilo. Konzervativni  pokret biva jasno uokviren u kontekst kojeg društvo zahtjeva. Ipak, s preprekama na koje nailazi, teško je vjerovati kako će istinski konzervativni pokret  uskoro postati dominantna ideologija političkih pozornica, ali ne treba sumnjati da će se to kroz dogledno vrijeme i ostvariti, ponajviše zbog reforme koju je konzervativizam dugo čekao, a napokon je i došla u vidu napokon smislenog i apsolutno legitimnog i tolerantnog neokonzervativizma.

Pred  onima koji se u budućnosti vide kao politički konzervativci  težak  je zadatak. Oni se već sada moraju ograditi od radikalnih desnih pokreta te ne smiju dopustiti pogrešno poistovjećivanje, a koje će  u svrhu eliminiranja neistomišljenika, svakako biti naglašeno. Trump i Le Pen stoga moraju postati ogledni primjerak za sve koji ne plediraju biti konzervativci. Naravno, u njima ne treba tražiti ideal konzervativizma ali nam svakako svima mogu poslužiti kao primjer kako konzervativizam ne bi trebao izgledati.

 

 

 

 

 

Oglasi