Kako su državni sisavci i NVO brigada krenuli u rat protiv imaginarnih neprijatelja?

U tmurnom desetljeću fašizma u prošlom stoljeću postojale su razne metode obmanjivanja masa kako bi se njima lakše upravljalo. Uglavnom, kako bi takva manipulacija bila moguća, valjalo je imati i neprijatelja pred kojim bi se četa hrabrih ustanika (kasnije fašista) ujedinila. Neprijatelji koji su homogenizirajuće djelovali na fašiste bili su Židovi, Romi, crnci ili pripadnici neke druge vjerske ili etničke skupine. Nerijetko i politički protivnici bez obzira na rod, religiju ili seksualnu orijentaciju. Horde mladih, a i starih fašista tako su beskompromisno ratovale kako ne bi ustuknule pred neprijateljem, bio on nesretni Amram iz Krakova ili nešto tamnoputiji Pablo iz Bukurešta. U tom zatrovanom svijetu pojava antifašizma bila je vjerojatno jedina dobra stvar koja se dogodila. Dominirajući opus djelovanja tadašnjih antifašista nije bio en passant eliminiranje neprijatelja niti je to bilo idolopoklonstvo naspram Roosevelta ili Churchilla. Bila je to težnja ljudi koji nisu željeli patnju, bol i diskriminaciju i kao takvi danas zaslužuju aleje, spomenike i biste na svakom koraku jer nas očito netko treba podsjetiti kako mržnja nije osobito altruističan društveni alat.

_____________ piše: Marijan Knezović

Pioniri antifašizma imali su neprijatelja. On se nazivao fašist i koristio se fašističkim metodama. Zahvaljujući antifašistima danas u Njemačkoj i Poljskoj nemamo koncentracijske logore. Pitati nekoga u Njemačkoj je li antifašist bila bi sramota. Koncentracijske logore nemamo ni u Hrvatskoj, ali evoluirani ili bolje rečeno devastirani djelitelji tzv. antifašističkog sklopa fašiste vide na svakom koraku. Vide ih na nogometnim utakmicama, koncertima, kulturnim događanjima, tu i tamo im se ukažu i u televizijskim emisijama, a odnedavno i u ministarskim stolicama ili kako ih nerijetko podrugljivo nazivaju – foteljama. Nije tajna da svatko vidi ono što želi vidjeti, ali je nažalost tajna zašto svi građani, među kojima su navodno i stotine tisuća fašista, moraju financirati državne sisavce i NGO brigadu koja taj novac, u pauzama između objeda u elitnom „Kukuriku“ restoranu usmjerava na javni linč protiv svih onih koji misle drugačije.

Enigmatski presedan s naglašenim lingvističkim pogreškama moguć je samo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su oni koji slave masovnog ubojicu antifašisti, a oni koji smatraju kako nije u redu da jedan diktator ubije pola milijuna ljudi fašisti. Kruške su jabuke, a jabuke se kruške. Voćna demokracija. Ili se barem tako stvari nastoje prezentirati. To je unikatan primjer zamjene pojmova i svojevrsna supstitucija po narudžbi tzv. građanske intelektualne kaste. Ne događa se baš da se osoba koja se bori za gej prava naziva homofobom niti se događa da se osoba koja se bori za ćirilicu u Vukovaru naziva srbofobom. No, da se antifašist naziva fašistom, a fašist antifašistom, svakodnevna je pojava od koje živi cijeli jedan društveni korpus. No, ako si nekim čudom osoba koja nije dovoljno stručna da zaradi novac u privatnom sektoru ili ako pukom slučajnošću nemaš prijatelja u vrhu SDP-a kako bi dobio posao u javnom sektoru, ne preostaje ti ništa drugo nego iskoristiti svoj iskonski antifašistički nagon za zarađivanje (op.a. otimanje) novca.

Biti antifašist u zemlji antifašista poprilično je, rekli bismo, dosadno. Tvoje se težnje u tom slučaju poklapaju s težnjama većine, što je opet izuzetno monotono, apsolutno antigrađanski i nimalo europejski. Valja stoga ostale prikazati kao fašiste, jer ako nemaš neprijatelja uvijek ga možeš izmisliti. E, tu ti mogu pomoći pojedini saborski zastupnici u slučaju da su taj dan trijezni. Po partijskoj direktivi usmjeriš ih da novu vladu prozovu proustaškom. Kasnije im plješćeš zajedno sa svojih 30 suprosvjednika (op.a. u Hrvatskoj živi preko 4.2 milijuna stanovnika.) Od 30 stalnih lica koje imamu priliku redovito promatrati ispred Markovog trga barem 20 je stasalo na Filozofskom fakultetu dok se još žučljivo izučavao marksizam pa je za pretpostaviti da im je matematika promakla. To bi objasnilo zašto se zalažu za demokraciju, a u isto vrijeme misle da je 30 mišljenja važnije od njih nekoliko milijuna. Također treba imati na umu kako su to ljudi koji žale za demokratskim sustavom u kojemu se redovno izlazilo na izbore, ali je na listi uvijek bila samo jedna „stranka.“ To je, vjerojatno, demokracija koju oplakuju i po svemu sudeći demokracija kojoj nas podučavaju na javnim servisima.

Njihovo kumulativno stenjanje bilo je reducirano dok je na vlasti bila partija. Tu i tamo su se svojim krikovima oglasili kako bi među nezaposlene i gladne utjerali strah od fašističkog demona koji ne voli antifašista Broza. Tako su svoju dragu partiju opskrbljivali kojim glasom više, jer ljudi su podložni svemu, a ipak najviše kolektivnom strahu. Kažu kako se ljudi od svega ipak najviše plaše istine. Da je tomu tako dokazuje i detaljno razrađeni linč na dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, jednog od onih koji su rekli istinu o floskulariziranom antifašizmu. Ne zaboravimo, isti taj Zlatko javno je odao štovanje nekima od svojih neistomišljenika, a opet antifašistima i komunistima. Relativizirajuće su o antifašizmu govorili i neki članovi Glavnog odbora SDP-a, ali oni nisu javno razapeti pomoću nevladine mašinerije već su uhljebljeni u neka od novonastalih ministarstava. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Radnik trgovačkog lanca koji je pred financijskim krahom je vjerojatno ogorčen jer njegova egzistencija odjednom postaje upitna. Isto je i s donedavno vladajućom nevladinom strukturom i to treba razumjeti.

No, tucet kvazidemokrata oštro skače na izjavu gospodina Hasanbegovića, izjavu koja je točna, a u najgoru ruku relativizirajuća (što je, podsjetimo se, sasvim uobičajena i normalna metoda raspravljanja.) Bilo bi to, u nekom paralelnom svemiru, čak i društveno poželjno. U svemiru gdje bi jedni upozoravali druge na eventualne propuste koje čine u javnom diskursu. No, kako objasniti da se Hasanbegović etiketira kao neprikosoveni fašist? I ono što još više odudara od razuma, kako objasniti da isti koji etiketiraju Hasanbegovića ne vide problem u Mesićevom ustašovanju po Australiji? “Prvi put smo pobijedili 10. travnja 1941. kada je proglašena NDH…” klicao je tobožnji antifašist Mesić. To je onaj antifašist kojega su suvremeni prosvjednici s Markova trga donedavno birali i s njim se za naslovnice fotografirali po oslikanim hodnicima. Je li moguće da je priznati profesor govorio upravo o Mesiću i takvom devastiranom antifašizmu? Ne da je moguće, već je to sasvim očito. U Hrvatskoj si antifašist ako NDH proglašavaš pobjedom, ali si fašist ako kažeš da su takvi antifašisti od izvornog pojma stvorili floskulu. Poraženi imaju pravo žalovati i to nikada nije bio predmet rasprave. No, zar se od društva i institucija ne očekuje da povuku konkretnu paralelu između žalovanja i klevete? Zašto je dopušteno nekoga javno prozvati fašistom, a u isto vrijeme nazivanje nekoga pederom rezultira sudskim postupkom jer je izraz uvredljiv? Zar etiketa fašista nije uvredljiva? Produkt smislene društvene polemike nikako za svrhu ne bi treba imati stigmatiziranje neistomišljenika već upravo njihovo educiranje. Educirati stigmatiziranog, složit ćemo se, nije lako.

Zar ni s milijardama kuna godišnje iz hrvatskoga proračuna nevladini banditi nisu uspjeli razviti sofisticiraniji način intelektualne borbe i tog nužnog javnog diskreditiranja? I tko će gospodinu Hasanbegoviću i njegovoj obitelji vratiti vrijeme i živce koje isti nesumnjivo troše dok promatraju ovakvu golgotu kojoj su izloženi? Trebamo se nadati kako će upravo Hasanbegović biti odvažan i financiranje proračunskih sisavaca minimalizirati kako bi, kada već ne može utjecati na prošlost, utjecao na budućnost. Zapitamo li se nekada što o nama misle istinski europejci, oni iz civiliziranih društava koji promatraju kako naše “nevladine” organizacije javno brane interese “vlade” te s istom surađuju pokušavajući je opskrbiti dodatnim dijelom javne podrške, a sve kako bi im sutra ili prekosutra na račun sjeo pokoji milijun kako bi se mogli boriti protiv svojih imaginarnih neprijatelja? Tko je i zašto dobio pravo uzurpirati termin “nevladinog”, “demokratičnog” ili “antifašističkog?” Monopol koji minorna i marginalna skupina ima na društvo i ispravnost zabrinjavajući je. Možda portali kojima na račun sjedaju stotine tisuća kuna, a čitatelji im komotno mogu sjesti u jednu učionicu neke od slavonskih osnovnih škola?

Situacija je jasna. Degradiranje neistomišljenika nije rezultat fašizma. Znaju to i degradirani i oni koji degradiraju. Cijeli medijski rat zapravo je samo pokušaj prevencije novih, konkretnih i pravednih mjera koje stranke desnog centra najavljuju u kulturnom sektoru već godinama. U fazi smo kada pobjednici pokušavaju raditi, a poraženi pokazuju zube kako bi gore spomenute prestrašili i nastavili ne raditi. Nadajmo se kako se to neće dogoditi. Iako mali plamen može zapaliti veliku vatru, naivno bi bilo pomisliti kako tucet primitivaca koji kruh kupuju našim novcima možemo nazvati malim plamenom. To su dežurni histeričari, oni koji se klanjaju komunizmu i u isto vrijeme paradoksalno zagovaraju ljudska prava i demokraciju, a njihovo vrijeme je prošlo. U demokraciji, sviđalo se to nekima ili ne, većina ima pravo na odlučivanje i većina odlučuje. Također, sviđalo se to nekima ili ne, državnim sisavcima, nevladinoj brigadi i dežurnim antifašistima je po svemu sudeći – odzvonilo. Barem privremeno. Antifašizam stoga i kod nas treba postati civilizacijska vrijednost, a ne alibi za opravdavanje bilo kakvog totalitarizma jer upravo je svaki totalitarizam, bez obzira kojoj krajnosti težio, fašistički. Rat između dvije polarizirane političke frakcije koji ljevičari zazivaju neće se dogoditi. U suprotnom, stotine tisuća nezaposlenih mogu odmah otići iz Hrvatske jer za njih u takvom ratu neće biti odora, a ni pušaka.

Oglasi