Napokon svima na čelu piše što misle o našoj državi

Dobar dan, jesam li dobio * ambasadu u Sarajevu? Jeste gospodine, kako vam možemo pomoći? Zovem vas kako bih čuo vaše mišljenje o izradi novog nacrta zakona o RTV servisu? Možete li mi ga komentirati ukratko? Žao mi je, gospodine, ali ne miješamo se u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, mi smo samo ambasada i to nije u opisu našeg posla. Takav odgovor dobiti ćete ako s istim pitanjem kontaktirate gotovo sva veleposlanstva u BiH, bila ona albanska, kineska ili austrijska.

_____________ piše: Marijan Knezović

Osim, naravno, jednog. «Smatramo da zakon ne treba mijenjati» poručili su iz američke ambasade referirajući se na zakon koji bi predviđao i uspostavu kanala na hrvatskom jeziku u BiH, a ne na neki zakon u SAD-u. Dok oni smatraju kako zakon ne treba mijenjati, držim da bi svaki građanin koji BiH doživljava svojom domovinom trebao smatrati kako to nije njihova stvar, kao što smatraju građani Republike Hrvatske u kojoj američko veleposlanstvo obavlja odličan posao već godinama i nikada nije izazvalo ni najmanju aferu. Onaj tko uživa dok na pozornici igra predstava s BiH u ulozi kmeta i potrčka zasigurno takvu državu ne poštuje. A onog koga voliš, njega i poštuješ.

Kako je moguće da Bakir Alispahić, čovjek s američke crne liste koji je označen indeksom nepoželjnosti 100 od maksimalnih 100, uživa privilegiju da mu se strogo povjerljive tajne iz ambasade ustupaju na korištenje te da se on na istu ambasadu referira kao izvor? Kako moguće da je sarajevski AID moćniji od CIA-e čak i u zgradi američke ambasade pa kanale informiranja vješto koristi za degradaciju onih koji su mu neistomišljenici? I zašto, pobogu, SAD na molitveni doručak s američkom političkom kremom nije pozvao Bakira Alispahića, već je pozvao osobu nauštrb koje isti taj Alispahić zloupotrebljava podatke iz njihove, američke ambasade? Zašto je opasni Šušnjar mogao sjediti nekoliko metara od Obame i razgovarati sa senatorima, a nevini Alispahić nije?

Odgovor je vjerojatno vrlo jednostavan. SAD ne vidi, ne zna i ne shvaća što njihova ambasada u Sarajevu radi. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da SAD, koja je nedvojbeno država s najviše individualnih sloboda, potencira cenzuru i surađuje s ljudima kojima je najveći uspijeh u karijeri upravo dolazak na crnu listu? Procurila je ovih dana i informacija kako je Ivanu Šušnjaru, imenovanom generalnom konzulu u Chicagu, uskraćen agreman. Razlog je, kako se čini, pisanje protiv nekadašnjeg ambasadora Patricka Moona.
U najmanju ruku diskutabilne izjave o Patricku Moonu dolazile su od predsjednika RS-a, gospodina Dodika. Znači li to kako nitko iz SNSD-a ne može biti konzul u Chicagu? Također, u vrijeme «moonovanja» pregršt kritika dolazilo je i od HDZ-a BiH. Znači li to kako se više nitko iz HDZ-a ne može baviti diplomacijom? Degutantno. U kojem to paralelnom svemiru pravo na slobodu govora pojedincu automatski uskrati ostala prava, pa i onda kada sloboda govora nije prevršila granice? Ako pak smatraju kako su granice prevršene, BiH je država u kojoj postoji sudstvo i tužiteljstvo, a samim tim se može pokrenuti i postupak. Intuicija nije argument.

No, svakako da američka ambasada ima pravo uskratiti agreman Ivanu Šušnjaru, isto kao što su imali pravo meni ljetos odbiti zahtjev za turističku vizu unatoč svoj mogućoj dokumentaciji i dokazima. To nikada nije bilo sporno. No, ima li BiH pravo protumjerama ili diplomatskim ignoriranjem poslati jasnu poruku SAD-u i poručiti im kako BiH nije kolonija nego suverena država? Možemo li zamisliti kako veleposlanstvo BiH u Washingtonu priopći kako neki gospodin Smith «nije i nikada neće biti veleposlanik u BiH?» a k tome još kao razlog dodamo njegovo pisanje protiv nekog diplomata u SAD-u? Ne možemo, jer BiH nije suverena država koja odlučuje o svojoj sudbini, a kako se čini, to većini njezinih građana ni najmanje ne smeta. U je BiH nekima puno draže da konzul u Chicagu ne postoji nego da je on Hrvat, građanin BiH koji participira svoje pravo na slobodu mišljenja i njegovu artikulaciju. To je kolijevka svih naših problema, međusobna mržnja i nesnošljivost po političkoj liniji nerijetko nadjača i makrointeres države.

Ne postoji slučaj Ivana Šušnjara. Njega netko može voljeti, a netko mrziti. I oba osjećaja su legitimna i u njima ne postoji problem. S njim se netko može slagati, a može njegove stavove i prezirati što je opet zdravo i demokratski. No, ovo je slučaj države Bosne i Hercegovine koja dopušta da joj šačica «postmodernih intelektualaca» potpisivanjem raznoraznih pisama lobistički nadjača ne jednog, već sva tri napokon legitimna člana predsjedništva koji odluke potpisuju u ime većine triju naroda.

Stanley Kubrick je tvrdio kako se «jake države ponašaju kao gangsteri, a slabe kao prostitutke.» Bosna i Hercegovina svakako nije gangster, ali greška bi bila pretpostaviti kako je ona prostitutka. Prostituke za svoj «rad» prime kakvu – takvu naknadu i imaju određeni «suverenitet.» Bosna i Hercegovina ga nema, stoga ona nije prostitutka već žrtva zlostavljanja već spomenutih minornih i partikularnih građanskih zviždača. Zlostavljanje traje toliko dugo da se već razvio i neizbježni stockholmski sindrom kako kod vladajućih, tako i kod velikog dijela građana. Tužno je što najslobodnija i najrazvijenija država na svijetu, što SAD svakako je, dopušta jednoj ambasadi da im ruši neosporno zavidan ugled u svijetu. «Država, to sam ja » klicao je još prije nekoliko stotina godina Luj XIV. «Država, to je ambasada» kličemo mi dok nam svima napokon na čelu piše što mislimo o našoj državi. Neki je ne vole, neki je ne žele, neki u njoj uživaju i od nje žive, a nitko je ni najmanje ne poštuje.

I za kraj, moj dobar prijatelj planira se uskoro početi baviti sadnjom smilja. Ako je ikako moguće, volio bih da me američka ambasada u Sarajevu obavijesti što oni misle o toj ideji.

Oglasi