Što Žica i afera Panama Papers mogu reći o sarajevskom rahatluku?

Znate li što se dogodi kada u SAD-u netko strada u pucnjavi, primjerice na baltimorskim ulicama u saveznoj državi Maryland? Policija zaprimi prijavu, uglavnom od nekog anonimnog, kako je u njegovoj ulici bila pucnjava te kako je jedna osoba mrtva. Policija dođe na mjesto zločina, a već prije nego krene slikanje mjesta zločina, nadležni detektiv zaduži nekoga da otkrije identitet osobe. Ne zanima ga, iako grubo zvuči, zove li se on Leo ili John, već ga zanima je li ubijeni bio porezni obveznik, odnosno porezni platiša ili je to neki marginalni bijeli ili crni diler bez obrazovanja, posla i porezne prijave. Zemlja je to koja nadasve njeguje patriotizam. A ima li većeg patriotizma doli dijeljena svog utrška sa svojom voljenom domovinom, tim više, s poklanjanjem istog? Za inspektore, državu i sve oni koji od tog utrška zavise po svemu sudeći – nema.

_____________ piše: Marijan Knezović 

Elem, činjenica je da oni leševi koji nisu punili državnu kasicu Marylanda nisu policijski prioriteti nakon što završe na križanju Fayettove i Mountove, iako su, složiti ćemo se, svi ljudi jednako vrijedni. Ali samo ako su porezni obveznici. Na žalost duša onih koji to nisu, amerikancima te dvije riječi – porezni obveznik – još puno znače. Biti porezni obveznik ne znači prestiž ni anomaliju, ali te čini jednim od onih kojima se predsjednički kandidati obraćaju. I jednim od onih za čije će eventualno ubojstvo javnost sutra mariti, a novinar u Baltimore Sun-u posvetiti par redova. Kultna američka televizijska serija Žica autora Davida Simona taj fenomen je najbolje pospremila u gabarite današnje (post)civilizacije.

No, ni sjajni Simon vjerojatno ne bi uspio u scenarij pretočiti svu jad, bijedu i agoniju Hrvata iz Posušja, Tomislavgrada ili Mostara koji porez uplaćuju entitetu koji taj novac iskorištava na puno načina, među kojima se rijetko ili nikako nađe nešto za što bi bosanskohercegovački Hrvati mogli reći kako je pravedno i pošteno. U Sarajevu se pravdaju otplatom vanjskog duga, na koji odlazi negdje oko 65% javnih prihoda. I takvom gestom jednostavno posreme Miru iz Duvna u isti koš s Ahmedom iz Sarajeva. No, javni dug ne nastaje preko noći. On uglavnom nije nasljeđen, već stečen. I novac koji Federacija duguje negdje je, logično – i potrošen. Ne u kreiranje industrijskih zona kod Ljubuškog, izgradnju škole u Čapljini ili popravljanje hercegovačkih cesta, već je uglavnom manijački ulupan u Sarajevo, bilo ubrizgavanjem konvertibilnih steroida u tamošnju kulturnu ili NVO scenu ili plaćanje službenog vozača hrvatskom predsjedniku u BiH kojega nisu izabrali Hrvati već Bošnjaci. Ali su ga i Hrvati plaćali. Svejedno, novac prikupljen od direktnih i indirektnih oporezivanja u većinski hrvatskim područjima kontinuirano raste, nerijetko i po stopi od desetak posto godišnje.

To možemo promatrati iz dvije perspektive. Iz prve, one američke, dalo bi se zaključiti kako su Hrvati pravi bosanskohercegovački patrioti koji vole svoju državu i svake joj godine uplate više poreza nego prošle iako ona taj porez konstantno preusmjerava u područja gdje Hrvata ima onoliko koliko i Amerikanaca u finalu svjetskog rukometnog prvenstva. Iz druge, one nama bliže, pseudo – mazohističke i patetične, možemo zapravo tek ustvrditi kako rijetko koji Hrvat iz BiH, ili ne daj Bože – poduzetnik, shvaća ono o čemu danas i jučer bruje svjetski i regionalni mediji. Radi se, naime, o aferi Panama Papers koja otkriva razne financijske malverzacije, porezne prevare i pranje novca. Radi se o otkrivanju podataka o off – shore računima i off – shore firmama koje su registrirane u zemljama koje to dopuštaju. Iako dijelom takvu financijsku politiku vode Kanada, Australija, Singapur i brojne druge zemlje, afera je krštena u panamsku jer u toj zemlji otkriven ogroman broj nepravilnosti. Off – shore tvrtke imaju karakteristike da, ovisno o zakonu, ne moraju plaćati poreze na ostvarenu dobit, niti moraju predavati financijska izvješća, a uvjet je uglavnom da je zarada stečena izvan zemlje u kojoj je sama tvrtka registrirana. Ujedno se vlasnicima i direktorima takvih tvrtki nudi maksimalna privatnost jer njihova imena ne moraju biti javno upisana u sudski registar, što se, očigledno, nije pokazalo apsolutno sigurno. No, ono što začuđuje je to što, kako se čini, u takvoj malverzaciji nije sudjelovao nijedan BiH Hrvat? Slovenaca je, primjera radi, više od 70, a ne fali niti Srba ili Hrvata iz Hrvatske.

Iako u jeku ovakve afere off – shore poslovanje dobiva negativan prizvuk, važno je znati kako ono uglavnom nije protuzakonito. Većina off – shore tvrtki posluje apsolutno legalno. Problem nastaje tek kada se off – shore tvrtka koristi za lažno prikazivanje prihoda, što je naravno nelegalno u svakoj zemlji, pa i onoj koja dozvoljava takvu vrstu poslovanja. U Bosni i Hercegovini postoje firme koje koriste off – shore i legalno izbjegavaju porez na dobit. Među firmama se, zanimljivo, našao i jedan sarajevski kafić. I to je sasvim legalno. Znakovita je samo činjenica da ne postoji nikakav zakon koji bi takvo poslovanje, barem u osnovnim odrednicama, regulirao. Što će reći da ni za ilegalno off – shore poslovanje iz BiH s firmom registriranom u Panami nije potrebna osobita inteligencija niti često neizbježna lopovska snalažljivost.

Elem, financijski stručnjaci i političari dovoljno su inteligentni da već dva desetljeća u raljama Federacije razvlače fiskalna hrvatska prava hrvatskim konvertibilnim markama. Ipak, isti ti političari i stručnjaci, krema bosanskohercegovačkog taloga, nisu dovoljno inteligentni da zakonom barem uokvire off – shore poslovanje. Možda dio njih koristi takve metode za pljačku jedinstvene BiH, a možda ih jednostavno ni ne zanima. Kada bi Hrvati u BiH bili dovoljno poduzetni i politički zreli, vjerojatno ne bi bila ludost predložiti da svoje novce, a možda i firme, prebace u legalnu zonu off – shore eminencije. Hipotetski, nasilni zakon prevencije takvog djelovanja bez hrvatskih ruku uz malo angažmana bilo bi nemoguće progurati kroz Dom naroda ili federalni parlament, a i međunarodne konvencije štite slobodu protoka kapitala.

Na hipotetska pitanja ne postoje istiniti odgovori, ali postoje indikativni. Stoga, bilo bi lijepo kada bi bošnjački unitaristi barem sebi odgovorili na sljedeća pitanja. Budući da se često pozivaju na hrvatsku malobrojnost, bi li takav manjak u javnim prihodima junački prebrodili ili bi kmečali zbog toga što im dio od 14% suvišnih građana legalno ne plaća porez? Bi li tada, budući da je gotovo teoretski nemoguće dati manje, dali više novca na upravljanje hrvatskim krajevima u BiH, shodno njihovim potrebama, kako bi u njima probudili patriotizam? Ili bi možda bili pametni pa takav način upravljanja osobnim financijama preporučili i ostatku građana i doveli državu do bankrota? Bi li tada postojao neki legitimni bošnjački predstavnik koji bi bez prenemaganja otvorio dijalog o hrvatskim problemima unutar Federacije nastojeći spasiti što se spasiti da?

Hrvati, poreznici obveznici iz BiH, ne uživaju privilegije onih američkih. Njima prava, uslijed njihovog eventualnog prestanka plaćanja poreza, teško mogu biti manja. Gore postavljena pitanja, bojim se, imaju opasan odgovor. Kada bi to pitali nekog od SDP-ovaca, DF-ovaca ili SDA-ovaca i ostalih ovaca dobili bi vjerojatno odgovor u stilu: “Ma lako mi je za to, sve dok nemaju kanal na svom jeziku.” Otprilike između hipotetskih pitanja i naravno ironičnog odgovora leži vam istina o državi Bosni i Hercegovini, a istina, ako je vjerovati Arnoldu, leži na usnama umirućeg.

Oglasi