U Haagu se sudi cijelom narodu, cijelom pokretu i cijeloj ideji, a ne pojedincima!

Pravomoćnu presudu u najdužem haškom sudskom procesu, onom koji se bavi krivnjom ili nevinosti hercegbosanske šestorke ni u 2016. godini nećemo dočekati. Iako u suđenju, za razliku od drugih slučajeva, uglavnom nije bilo otežavajućih okolnosti, sud već godinama ne uspijeva slučaj privesti kraju. U međuvremenu je optužnica mijenjana što je u najmanju ruku jako čudno za međunarodno pravo. To dobiva dodatnu težinu ako znamo da je Haški sud jedini sud na svijetu koji ne isplaćuje odštetu. Slučaj je bio takav i s generalima Gotovinom, Markačom i Čermakom koji nisu dobili nikakvu naknadu iako su nedužni u pritvoru proveli godine. Norme u međunarodnom pravu koje bi postavile rokove vezane za dužinu trajanja procesa nažalost ne postoje.

_____________ piše: Marijan Knezović / Moj Kamen

Prvostupanjska presuda iz 2013. godine prema kojoj su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zatvora izazvala je mnoge polemike u društvu, prvenstveno o načinu na koji se vodilo suđenje. Suđenje dužnosnicima HRHB pretvorilo se tako u suđenje cijelom narodu, onom hrvatskom u Bosni i Hercegovini. Isti je to narod koji je jednoglasno na referendumu podržao neovisnost BiH, a sve to očito kako bi mu se i godinama nakon rata apostrofirala stigma o udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem svojevrsne etničke denominacije BiH. Isti je to narod koji je zajedno sa svojim vojnicima branio teritorij Bosne i Hercegovine još dok je tadašnji predsjednik Alija Izetbegović govorio kako «ovo nije naš rat.» Agresija na BiH bila je prisutna, no to nije bila agresija na tadašnje muslimansko stanovništvo već na Hrvate pa se od tadašnjeg državnog vrha nije okarakteriziralo kao nešto protiv čega treba ustati. To bi svakako mogli nazvati udruženim političko – kukavičkim poduhvatom.

Suđenje koje zasada nije ništa doli trivijalno uspjelo je tako generalu Slobodanu Praljku apriori postaviti spomenik zločinca odnosno «nečastivog Goeringa» jer je «postojao udruženi zločinački poduhvat protjerivanja muslimanskog stanovništva s teritorija u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.» Dva suca su praktički preglasala predsjedavajućeg suca i jedinog stalnog suca, Jeana Claudea Antonettija koji je i pri izricanju prvostupanjske presude izjavio kako «nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata.» Budući da su od trojice sudaca njih dvojica imali isto mišljenje, možemo reći kako je sud u Haagu 66.6 % siguran kako je presuda ispravna. To je očito postotak koji daje moralni legitimitet za izricanje presude od 111 godina i praktično proglašavanje dvije države etničkim čistačima. Ovo je povijesno pitanje, a suđenju nije cilj odredit povijesnu istinu. Konačan ishod analize bi trebao biti individualna odgovornost, no ono što se potencira nikako nije individualna već narodno kolektivna krivnja. Krivnja svih onih koju su mislili kako se trebaju braniti jer je to bio, nažalost, i njihov rat.

Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Kažu kako su se vojnici HV-a zajedno borili s vojnicima HVO-a. Zanimljiva je ta opskurna logika. U ratu između Hrvata, Srba i Muslimana valjda bi se, po njihovom mišljenju, Srbi trebali boriti s Hrvatima, Hrvati sa Srbima, Muslimani s Hrvatima i tako u krug. Praljak je jasno objasnio ironiju «udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja» kada je rekao kako «nikada u povijesti ratovanja jedan narod nije tako i toliko pomogao drugi narod i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja drugoj vojsci i onda kada je ta vojska to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili. A što je s referendumom Hrvata za BiH koji je preduvjet za postojanje te države, priznanje BiH od RH, imenovanje veleposlanika RH u BiH, potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BiH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i RH. »

Najgorči okus ipak ostavlja nezainteresiranost vladajućih garnitura u BiH kao i u RH za ovaj slučaj. Deklarativno, političko vodstvo Hrvata u BiH podržava optužene dužnosnike te im nudi pomoć, no izostaju konkretne mjere. Primjerice, takav je slučaj bio kada je generalu Praljku oduzeta obrana te je odlučeno kako sudu mora vratiti više od tri milijuna eura. Također, inzistiranje bošnjačke politike na riješavanju gnjusnog zločina u Ahmićima je logično. No, ono što nije logično je pasivnost hrvatskih političara u BiH koji to isto ne čine s mnogim slučajevima kao što su Križančevo Selo ili Uzdol gdje za pokolje nad Hrvatima do dana današnjega nije nitko osuđen jer je svojevremeno klao i ubijao kako vojnike, tako i civile. Takva politika sigurno treba naići na osudu hrvatskog puka u BiH. Što se politike u Hrvatskoj tiče, ona tek nominalno «sudjeluje» u procesu. Tako je bilo za vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor čija je pasivnost bila i više nego začuđujuća, a kulminiralo je predsjednikovanjem Ive Josipovića koji je gotovo jedva dočekao osuđujuću prvostupanjsku presudu pa je izjavio «kako je on već govorio da je hrvatska politika prema BiH bila ambivalentna.» Ostati će upamćen kao jedan od rijetkih predsjednika koji su se veselili osuđivanju vlastite države za udruženi zločinački poduhvat. Skandal koji je predsjednik Josipović prouzrokovao svojom mahinalnom percepcijom ondašnje stvarnosti lijepo je demistificiran od strane dr. Ive Lučića u emisiji «Otvoreno» emitiranoj 15. travnja 2010.

Iako je u to teško povjerovati s obzirom na euroatlantski put, odnosno početak puta Bosne i Hercegovine, za Republiku Hrvatsku teret eventualnog potvrđivanja presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića mogao bi biti financijski razarajući. Tada bi Bosna i Hercegovina imala osiguravajuću pozadinu te bi mogla tražiti odštetu od Republike Hrvatske. No, iako je takav scenarij malo vjerojatan, stigma koju bi dobili Hrvati u BiH u slučaju da drugostupanjska presuda ostane slična prvostupanjskoj je zabrinjavajuća. Najveći utisak mogla bi ostaviti na vanjskopolitičko lobiranje za ravnopravnost Hrvata, koje nažalost jedva postoji. Ipak, kao što je nebrojeno puta viđeno, pravomoćna presuda itekako može biti oslobađajuća. Individualnu krivnju, ukoliko se utvrdi da ona postoji, svakako treba sankcionirati. No, ako se nastavi sotonizirati pokret tadašnjeg hrvatskoga naroda kao i dvije tadašnje hrvatske države, «osuđeni» će biti i kolektiv i ideja, što na dugoročnom planu može postati samo destabilizirajući faktor već dovoljno destabiliziranog hercegbosanskog identiteta. Presude, bile one oslobađajuće ili osuđujuće, nikada nisu utjecale na nečiji status «heroja.» Tako će primjerice general Slobodan Praljak, bio on osuđen ili oslobođen, uvijek ostati upisan zlatnim slovima u povijest individua koji se poistovjećuju s hercegbosanskim idealom, no ako bude osuđen, možemo očekivati ideološku barijeru između pojedinaca i kolektiva koji je odavno u kaosu. Nadajmo se kako se neće potvrditi ona Platonova po kojoj pravednost nije ništa drugo doli korist jačega.

Oglasi