Znamo da je bitno biti Bošnjak, ali je li još išta bitno?

Poprilično je teško zaboraviti popis stanovništva koji se u BiH proveo 2013. godine. Prije takvih, u svijetu rutinskih, a u BiH kompleksnih događaja, pojave se fenomeni koji vjerno oslikavaju stanje u društvu. Tako je, usred gotovo pa predratnog stanja koje je uzrokovano popisivanjem i prepisivanjem građana BiH, pokrenuta kampanja sa sloganom „bitno biti Bošnjak.“ U spotovima su korištena i djeca i stari, i miroljubive i manje miroljubive retorike, objavljivane su i knjige koje u naslovu nose bitnost bivanja Bošnjakom, a sve kako bi se torovski svi oni koji se ne osjećaju Hrvatima ili Srbima cementirali u narod čiji poglavari uglavnom sustavno rade na uništavanju BiH i njezinog daytonskog duha. Koliko je pojedincima bilo važno biti Bošnjak, govori i činjenica da ih se moralo govoriti da su uopće Bošnjaci. Zamislimo kampanju na fakultetima koja mladima objašnjava kako je bitno biti student i nagovara ih da se izjasne kao studenti kad ih pitaju studiraju li. Ili kampanju u bolnicama gdje sedmogodišnje dijete sa suzom u očima i Klavocinom u ruci uvjerava ljude u bolnici kako je bitno biti pacijent. Nezamisliv je spot koji poziva Hrvate da se izjasne Hrvatima, valjda kako se zabunom neki Ante iz Gruda ne bi izjasnio Srbinom. Oprez je, kažu, majka.

piše: Marijan Knezović

Na kampanju o bitnosti bivanja podsjećam jer velikobošnjački politički narativ nije promijenio bit, već je samo metastazirao na preostale organe izmučenog pacijenta koji se odaziva na ime Bosne i Hercegovine. Imperativi su napredovali. Danas su bitne i mnoge druge stvari. Bitno je, recimo, da se hrvatskoj djeci onemogući školovanje na maternjem jeziku, što se u jednom hrvatskom kraljevskom gradu nedavno gotovo pa dogodilo. Bitno je da iz prijestolnice (ne)kulture i glavnog grada države svaki dan od javnih medija slušamo o korumpiranim, nepotističkim i nacionalističkim hrvatskim predstavnicima, kao da su eto bošnjački predstavnici u politici samo volonterski u pauzama od rada u Caritasu ili Crvenom križu. Javni mediji tako više ni ne naglašavaju da se radi o sumnji ili osnovanoj sumnji, već je samo konotiranje kriminala i predstavnika Hrvata automatski usudivo. I to je, možda, reforma štednje. Bilo bi nepametno abolirati bilo koga od kriminala, pa i one Hrvate kojih nije malo, ali još je nepametnije primjenjivati trostruke standarde za isto šuškave konvertibilne marke ili inozemne eure ako govorimo o tome kako se financiraju takozvane građanske opcije.

Bitno je i držati Hrvate kao taoce u Federaciji, podsjećajući svaki put Hrvate da će u slučaju stvaranja većinski hrvatskog entiteta neki Hrvati ostati izvan tog entiteta, čime se naizgled brižni i opet takozvani građani opet odaju – ako su oni tako tolerantni, što bi se to loše moglo dogoditi Hrvatu koji ostane na Ilidži? Bitno je i redovno podsjetiti Hrvate kako je probosanski korpus znatno brojniji te može nelegitimno opet izabrati još jednog probosanskog člana predsjedništva koji sjedi na mjestu rezerviranom za nekoga tko uživa podršku Hrvata. Bitno je tuđu slobodu nazivati fašizmom, a vlastiti fašizam slobodom – sve kako bi u očima međunarodne zajednice Hrvati postali oni koji razaraju, a Bošnjaci oni koji čuvaju BiH. No, ni to više ne prolazi, jer je i vrapcima na grani jasno da su Hrvati oni koji štuju i inzistiraju na ustavu BiH dok ga mnogi ruše, a tvrde da ga samo renoviraju. Protuustavno.

Bitno je odustati i od same državnosti prihvaćanjem raznoraznih NGO ultimatuma koji pokazuju kako u BiH ne vladaju oni koji su na vlasti, već oni kojima je iz Soroševe livade drago pasti. To poprilično zabrinjava, budući da tako nonšalantno odricanje od državnosti nije poznato nigdje u svijetu. Procesi su obično obrnuti. Također, bitno je i prepoznati da ni mnogi hrvatski politički predstavnici ne pokazuju značajnije napore kako bi progovorili ono što misle oni koji su ih birali, što opet nije ni nerazumljivo kada vidimo što se dogodi sa svakim od zahtjeva Hrvata.

Bitno je iz Sarajeva sodomizirati HDZ BiH, iako je upravo političko Sarajevo zaslužno za dominaciju HDZ-a među Hrvatima. Jako teško da bi neka stranka u hrvatskoj izbornoj jedinici bila toliko snažna i nedodirljiva da su oni pristali na to da Hrvati napokon osjete da neće biti preglasani. Ali to je za mnoge prevelik kompromis, jer tko bi onda kad zatreba (kao Komšić po potrebi) trovao hrvatske diplomatske i veleposlaničke kvote degradirajući zdrav razum do granica neprepoznatljivosti. Bitno je i da se Hrvatima uskraćuje pravo da se informiraju na vlastitim, a podsjetimo, i službenim jezikom BiH.

Ako se nastavi ovako gaziti po osnovnom načelu ustava, a to je konstitutivnost, BiH će rapidno devoulirati. Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao državotvorni narodi napokon nakon 25 godina trebaju osigurati administrativni okvir koji će svima jamčiti prava već navedena i istaknuta u Daytonu. U suprotnom, nije nemoguće da prije idućeg popisa stanovništva s malih ekrana gledamo pubertetliju s kalašnjikovom koji nam tvrdi kako je bitno biti vehabija.

Napomena: pod terminom Bošnjaci nipošto ne mislim na bošnjački narod, već na određene bošnjačke političke, društvene, akademske i medijske elite. Bošnjački narod je uz srpski i hrvatski državotvoran i vjerujem kako im se pljuvanje njihovih predstavnika po BiH kao ni protuustavno djelovanje ne sviđa.

 

 

 

 

 

 

Oglasi